Danas su važnije talijanske pločice i hrastov parket nego funkcionalnost stana i prostora

Na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu predajete na Katedri za arhitektonsko projektiranje, Kabinet za stambene zgrade. Koja su ključna znanja s kojima Vaši studenti odlaze s predavanja?

Osim predavanja, što ste spomenuli, na fakultetu studenti rade i vježbe koje čine zapravo i veći dio nastavnog kurikuluma studenata. Tijekom predavanja i vježbi studenti uče kako projektirati - kako projektirat stan, obiteljsku kuću, stambenu zgradu, okućnicu, stambeno naselje i tako dalje. Zapravo, uče kako projektirati sve ovo s čime smo okruženi. Ono s čime zapravo studenti „izlaze“ s fakulteta, to je znanje kako to projektirati i, zapravo, kako se snalaziti sa stresom koji je prateći dio posla. Zapravo, već tada su oni suočeni s jako velikim opterećenjima, s puno posla i, naravno, rokovima, tu se počinju uvoditi u kasniji svijet naše struke.

Da, to je i standardna novinarska priča. Rokovi, rokovi, rokovi. Kako projektirati stan? Kako projektirati zgradu? Koje su to osnovne stvari koje moraju biti zadovoljene da bi taj jedan živući prostor bio funkcionalan?

Podučavanja o tome kako projektirati stan potiče još iz pedesetih godina prošloga stoljeća. To je prvo predavao profesor Strižić, onda se kasnije to razvijalo. Ta podučavanja se, zapravo, tiču upotrebnih vrijednosti stana. Mora prvo biti zadovoljena funkcionalnost i sada,. To je teoretski bilo dosta dobro postavljeno sedamdesetih godina. Na tome danas nije naglasak kada se on koristi ili prezentira, ili kada gledamo neki stan u novinama. Ne prezentira se na taj način.

To je možda najbolje opisati kroz 12 točaka kako bi trebalo projektirati stan. Neke od njih su pravila da su odvojene prostorije za djecu, sobe za djecu od soba za roditelje, da stan ima dnevni boravak, da ima kružnu vezu, da stan ima proširenu komunikaciju, da gosti u stan mogu doći i posjetiti dnevni boravak a da ne prolaze kroz grupu za spavanje, i tako dalje.

Kada danas gledamo stanogradnju u Hrvatskoj, vidimo da se vrlo često ne poštuje tih 12 točaka. Naše studente učimo nekim minimalnim dimenzijama, znači što je jedna upotrebna vrijednost, kako prostorno organizirati stan, koje su minimalne dimenzije sobe da bi ona mogla normalno namjestiti, učimo ih koliko treba biti minimalna soba za jednu osobu, za dvije osobe itd.

Nažalost, češće je ljudima u percepciji ima li stan talijanske pločice ili hrastov parket, nego kako je orijentiran, koliko je velika spavaća soba, gdje se nalazi spavaća soba, ima li vanjski prostor, može li se doći do dnevnog boravka, može li se doći do kupaonice i sobe a da se ne prolazi kroz dnevni boravak. To su zapravo te upotrebne vrijednosti stana.

Lani ste sudjelovali na jednom okruglom stolu kojeg je organizirala Hrvatska gospodarska komora pod nazivom 'Kako smanjiti troškove u stanogradnji?'. Postoji li jednostavan odgovori na to pitanje? 

Najjednostavniji odgovor bi bio da pokušamo živjeti, odnosno stanovati prema potrebama i mogućnostima. To je jako teško u potrošačkom društvu, gdje nam se uvijek nudi nešto što je bolje, nešto što košta više, a to je zapravo bit potrošačkog društva. Ali zaista je to najjednostavniji odgovor. Pokušati živjeti u skladu s potrebama, a to bi značilo da stan od 50 do 100 „kvadrata“ može zadovoljiti većinu stambenih potreba većine obitelji u Hrvatskoj.

Svjedoci smo da ljudi, nažalost, žive u puno manjim, znatno manjim stanovima ili u puno većim stanovima zbog toga što si ili ne mogu priuštiti nešto ili se očekuje od njih da žive u nekom većem stanu ili naprosto mogu živjeti u većem stanu. Ali, kažem, prvo i osnovno - najjednostavnije bi bilo živjeti u skladu s mogućnostima.

Imamo li neki primjer? Što znači živjeti u skladu s mogućnostima?

Kada gledamo razdoblje od 50-ih godina naovamo, prosječan broj članova obitelji u Hrvatskoj se smanjuje i sadašnji prosjek je 2,7 članova. Znači prosječna obitelj u Hrvatskoj ima tri člana i ta se prosječna obitelj može smjestiti u 50 do 70 kvadrata. Ali, naravno, neki si ne mogu priuštiti te kvadrate jer su cijene otišle gore ili neki ljudi imaju toliko veliku obitelj da žive u 200 kvadrata.

Na pitanje kako smanjiti troškove, to je ipak složeniji odgovor. Treba zapravo planirati, projektirati, biti sustavan, odgovoran, misliti na buduće generacije. Kad govorimo o planiranju, mislim na cijeli sustav, stambenu politiku, stambenu strategiju, na nešto što je krovni dokument koji se zapravo bavi širom slikom.

Kupiti stan u današnje vrijeme sve se čini kao nemoguća misija. Cijene „kvadrata“ su odletjele u nebo, plaće jesu rasle, ali ne toliko. Tko si danas može uopće priuštiti stan?

Malo će zvučati paradoksalno, ali u Hrvatskoj oko 90 posto stanova je u privatnome vlasništvu. Stan, na temelju vlasništva, koristi oko 90 posto kućanstava, a 86 posto kućanstava zaista stanuju u stanu kojeg su vlasnici. Registrirano je samo oko 4,5 posto kućanstava koji žive u unajmljenim stanovima. Tih 4,5 posto nije opće malo, to je veliki broj – to je 80.000 do 90.000 kućanstava.

Velika većina zapravo živi u stanovima kojih su vlasnici. Odnos plaće i cijene kvadrata se u Hrvatskoj dosta razlikuje po regijama. Tek od 2017. godine zapravo više raste medijalna cijena kvadrata nego prosječna plaća. Cijena kvadrata jako ovisi o regijama, o djelu grada u kojem kupujete, ali generalno govoreći postotak rasta medijalne cijene kvadrata raste dvostruko brže od postotaka rasta plaće. Znači ako plaća raste 3 posto, medijalna cijena kvadrata raste 6 posto.

Tko si to može priuštiti? Kupoprodaja nekretnina čini 14 posto BDP-a, od kojih 30 posto čini kupoprodaja stanova. Puno ljudi si može priuštiti stan, naravno problem je s onima koji to ne mogu. Mi zapravo nemamo sustavne mjere, kako tim ljudima omogućiti kupnju stana.

Sve više se u javnome prostoru u posljednje vrijeme govori o priuštivom stanovanju. Koje pretpostavke moraju biti zadovoljene da bi stanovanje bilo priuštivo?

Vrlo jednostavan primjer - kada podižete stambeni kredit, onda vam je na osobnom primjeru jasno što je priuštivo. Naime, anuitet ili rata kredita može biti 1/3 vašeg dohotka. Ali to se jako razlikuje po skupinama ljudi i to nije isto za osobu koja je samac, samohrani roditelj, roditelje koji imaju više od dvoje djece i nije isto za nekakvu tipičnu, recimo to tako, jezgrenu obitelj s dva roditelja i jednim djetetom. Priuštivost je povezana s prihodima i zapravo ovisi o tome kojoj grupi od ovih nabrojanih pripadate.

Kako država može ili mora pomoći? Uvijek postavljamo to pitanje kada se pojavi neki veći problem, uvijek se „vadimo“ na državu.

Prvo korak koji se treba napraviti jest donošenje strategije ili politike. U pripremi je donošenje stambene politike. Država je već nešto i radila, a radi se i sada. Imamo pomoć na strani potražnje, dakle prema ljudima koji traže nekretninu i pomoć na strani ponude, odnosno povećanje broja stanova ili povećanje dostupnosti tih stanova.

Država je zapravo do sada intervenirala na jednoj i na drugoj strani, ali preostale su samo mjere na strani potražnje. Nudila je pomoć pri stambenim kreditima. Ta je pomoć samo na jednoj strani, uzrokovala djelomično i povećanje cijene „kvadrata“. Kada država nudi povoljnije kredite, tada se više ljudi javlja, raste potražnja, tada rastu i cijene. Ali bez obzira na to, to je pomoć i to je pomoglo nizu ljudi. Znam osobno ljude kojima je to zaista pomoglo.

Drugo, mislim da bi trebalo hijerarhizirati kojim društvenim skupinama se zapravo treba pomoći i to je isto tako zadaća stambene politike. Veliki dio stambenog zbrinjavanja je od 1991. godine zakonom prepušten jedinicama lokalne samouprave. Dakle, gradovi i općine se sami brinu o tome kome će se i kako pomoći. Ne postoji jedno krovno rješenje. Ako gledamo „pomoć na strani ponude“, država, gradovi ili općine u svojemu vlasništvu imaju oko 20.000 stanova, a stambeni fond ima oko 1,4 milijuna stanova. Dakle, riječ je o zanemarujem postotku.

Ključno je detektirati koje su to društvene skupine kojima se zapravo treba pomoći. Mislim da bi to prvenstveno trebali biti mlađi ljudi ili ljudi koji su u teškom financijskom stanju. 

Jedna od pomoći na strani ponude je i POS program. - Prije nešto više od 20 godina izradili ste projekt POS-ove zgrade u Đakovu s kolegama Robertom Jonathanom Loherom i Petrom Miškovićem. Riječ je o zgradi koja je dobila nagradu "Drago Galić" Udruženja hrvatskih arhitekata. Time ste dokazali da i „država“ može izgraditi arhitektonski atraktivne zgrade, zar ne?

Naravno da država može. Riječ je bila o programu koji je bio dobro organiziran, koji je vodio cijeli tim ljudi i riječ je bila o tome da su se prepoznali mlađi ljudi kojima se dala prilika za rad. Nije to samo bio tim iz APN-a, tada su surađivali Arhitektonski fakultet i APN, cijeli postupak je bio vođen putem javnih arhitektonskih natječaja na kojima su se birali najbolji projekti, pa su onda ti projekti kasnije bili i izvođeni.

Projektiranje spomenute POSove zgrade u Đakovu bilo je iznimno zahtjevno zbog ograničenoga budžeta - stanovi moraju biti racionalni i visoke kvalitete, a istovremeno i povoljni za gradnju. Kako „pomiriti“ kvalitetu i nisku cijenu? Zvuči nemoguće.

Teško. Uz puno truda se sve može napraviti. Morali smo štedjeti na svemu onome što se danas kao proklamira da je glavna vrijednost stana, a to je ta spomenuta talijanska keramika i hrastov parket. Da, u tim stanovima smo i mi ugradili hrastov parket, ali to je kant parket, najjeftinija opcija koja je i dalje jako kvalitetna. Svi u lancu moraju se potruditi da to uspije. Na cijenu je zapravo utjecao i sam način organizacije cijelog tog postupka POS-a.

Znači, jedinica lokalne samouprave je dala zemljište ili ga je kupila po puno nižoj cijenu, uređivala je pristupnu infrastrukturu čime se smanjivao udio troška u ukupnom trošku gradnje buduće zgrade. Država je stimulirala stambeni kredit, nije bilo dodatne dobiti nikoga u tom lancu koji inače ima developer, netko riskira i ulaže i ne zna hoće li prodati stanove ili ne, koji mora dizati cijenu. I taj sustav kontrole cijene zemljišta, kontrole ukupne cijene građenja, kontrole načina financiranja doveo je do toga da su ti stanovi zapravo toliko jeftini.

Nažalost, u tom programu je napravljeno malo stanova. Ono što je dobro, ono što je bilo izvrsno u tom programu jest da je bio ciljan, anketno vođen. Znači, jedinica lokalne samouprave je provodila anketu, točno se znalo koji ljudi kakve stanove žele. Mi smo to dobivali kao zadatak, isprojektirali bismo zgradu po potrebama tih ljudi i to je trajalo relativno kratko zato što je sustav cijelo vrijeme bio organiziran.

Godinu dana je trajalo projektiranje, godinu dana izvođenje i možda je priprema prije tog projektiranja bila pola godine. Od takvoga načina se odustalo.

Ali POS program i dalje živi.

Da, ali više ne postoji taj način kontrole izvrsnosti arhitektonske kvalitete. POS se pretvorio u dobar financijski model i on je potpuno dobar i konkurentan na tržištu, ali nema te kontrole kvalitete projekata.

Što je tipski projekt gradnje, a što modularna gradnja zgrade? Je li nešto od toga rješenje problema priuštivog stanovanja?

To su bila rješenja šezdesetih godina prošloga stoljeća. Modularna gradnja je naprosto gradnja u nekom modulu. To je naprosto način dimenzioniranja. da bi se lakše koordinirala situacija na gradilištu. Tipska gradnja je nešto drugo. Tipska gradnja znači da postoji neki tip kuća i onda se ona prilagođava različitim kontekstima, različitim situacijama. To se radilo šezdesetih godina i od toga se odustalo.

To su recimo „limenke“ u Zagrebu.

Da, to su Zapruđe i ostala naselja. To je sustav, tipska zgrada je pretvorena u sustav. Nažalost, taj se sustav propao. Tipska gradnja svakako smanjuje cijenu, ali ima i probleme. Tada su se pojavili ti problemi ponavljanja, sve su zgrade bile iste, urbanizam ili međuprostor između tih zgrada zapravo je bio nekvalitetan. No, svjedočimo i tome da ova ekonomska gradnja koju imamo od 1991. godine do danas ima još slabije kvalitete.

Ispada da je ta tipska gradnja melem u odnosu na ovo što imamo danas.

Da, zato što nemamo sustav kontrole projekta ili kontrole upotrebne vrijednosti stana, upotrebne vrijednosti zgrada. Kada bismo to imali, onda bi vrlo lako to popravili i digli na višu razinu. Da, tipska gradnja jedna je od mogućih rješenja. Ono na što treba paziti prilikom tipske gradnje jest da je Hrvatska, osim što je različita po regijama po pitanju ekonomskih stanja tih regija, jako različita klimatski. To je ljepota naše zemlje. To znači da jedan tip građevine ili projekta ne može biti u jednom i u drugom kontekstu.

Zgradu koju napravimo u Osijeku ne možemo preslikati na obali.

Da, to ne bi bilo dobro. Ljudi u Osijeku drugačije žive nego ljudi u Splitu ili u Zagrebu, pa će onda i ta zgrada i taj tipski projekt proizvest neke okove, sputat će te ljude i oni neće moći živjeti kao što su navikli.

Jesu li građevinari i arhitekti kao PR-ovci i novinari – moramo surađivati ali to baš ne ide lako jer svi imamo interese koji se ponekad ne poklapaju. Recimo, arhitekti će reći da su građevinari po definiciji fokusirani samo na konstrukciju zgrada, ali ne i na promišljanje i projektiranje prostora. Naravno, arhitekt može projektirati lebdeću zgradu, ali građevinar ju u konačnici mora učiniti čvrstom, zar ne?

Niko ne projektira lebdeće zgrade (smijeh). Arhitekti tijekom školovanja dobiju i znanja koja se tiču nosive konstrukcije. Bez toga ne bi znali projektirati kuću. Ali mi se kasnije time manje bavimo. Odgovor na vaše pitanje je zapravo da je to pitanje taštine.

Naprosto, u nekim situacijama ljudi ne mogu razgovarati zato što ih priječi neka taština. To je kratkotrajniji problem, širi problem je zapravo način obrazovanja, odnosno strukturiranje obrazovanja. Na što se nekoga fokusira tijekom postupka obrazovanja. Mi smo struke koje vrlo usko surađuju u nizu stvari. I da bi se nešto dobro riješilo, primjerice, spomenute kuće u Đakovu ne bi bilo da voditelji gradilišta, građevinari, nisu bili super ljudi koji su znali čitati naše nacrte i pitali nas kada nešto nije funkcioniralo. Mi jedni bez drugih ne možemo funkcionirati.

Netko nešto može isprojektirati, ali onda to dođe na gradilište, neka tvrtka ima određeni sustav građenja. Onda se projekt mijenja, prilagođava se, ali bez razgovora, bez onog konstruktivnog rješavanja problema, nema suradnje i svi moraju biti usmjereni na to, u suprotnome nema dobrog projekta.

Što se tiče obrazovanja, zapravo mi smo školovani na različit način. I jedni i drugi smo inženjeri i svi koji sudjelujemo u jednome projektu, osim arhitekata i građevinara, tu su strojari i projektanti elektrotehničke struke, ljudi koji se bave fizikom zgrada, niz ljudi koji se bave zaštitom rada, zaštitom od požara, svi oni zapravo gledaju i fokusirano su na svoj dio problema. Arhitekti su fokusirani na to da gledaju cjelinu i ljepotu. I onda se zato, grubo sam pojednostavio, što smo školovani na različite načine, teže razumijemo. Ali se lakše razumijemo ako nemamo taštinu, onda idemo ka rješavanju problema.

Koji su trendovi u arhitekturi i slijede li ih hrvatski arhitekti ili zaostajemo? Koje prilike nam se pružaju a možda ih nedovoljno iskorištavamo?

To je jako teško pitanje. Fascinantno je zapravo da su naši arhitekti bili uvijek „u dogovoru“ sa svjetskim trendovima i potpuno otvoreni. Mene zapravo uvijek zadivi koliko su oni bili informirani, kada promatramo ljude koji su bili vrhunski arhitekti. Na primjer, šezdesetih godina, kada je bilo možda najkvalitetnije razdoblje arhitekture na ovim prostorima, naši su se ljudi dopisivali s arhitektima u Brazilu, putovali su po Europi. Danas imamo doživljaj da je prijašnja država bilo zatvorena, ali ne. To je zapravo bila skupina ljudi koja je jako dobro živjela, koja je dobro surađivala i bila je jako dobro informirana i potpuno otvorena.

Pratimo svjetske trendove. Mislim da nije zapravo primarno baviti se svjetskim trendovima i pratiti ih, mislim da je bitno djelovati prema vlastitim mogućnostima. Mislim da je to jednostavan odgovor na pitanje, da je važno da mi djelujemo unutar naših mogućnosti, unutar naših problema, da je to naša prilika i da smo sad trenutno u prilici zato što smo „tek“ ušli u EU, koristimo te fondove, imamo ekonomiju koja se diže i imamo priliku početi rješavati i problem stambenog pitanja za ljude koji si to ne mogu sami riješiti.

Sadržaj emisije ZGRADOnačelnik pripremljen je u suradnji s Agencijom za pravni promet i posredovanje nekretninama.

Poslušajte sve dosadašnje emisije ZGRADonačelnik na PoslovniFM-u.

Pratite temu #POS i vjerujemo da ćete pronaći korisne informacije. Sretno!

*U komentarima i mišljenjima izneseni su osobni stavovi autora i ne mogu se ni pod kojim uvjetima smatrati službenim stavovima Zgradonačelnik.hr-a. Zgradonačelnik.hr ne preuzima odgovornost za sadržaj ovog teksta.