Kada kupujemo auto gledamo stanje, godište i kilometražu, a za stan? Trebamo uvesti seizmički certifikat!

Četiri godine nakon potresa i dalje pitamo - kako po vašem stručnom mišljenju ide obnova zgrada i kuća - i u Zagrebu, a dotaknimo se i Banovine?

To je dosta teško pitanje. Obnova je krenula relativno loše, ali moramo reći da je i taj zalogaj koji je država dobila nakon potresa bio jako, jako kompliciran i složen, tako da u principu se počelo to kotrljati. No, mislim da se to sada prilično zakotrljalo i da relativno dobro napreduje. S time da trebamo imati na umu da su naše tvrtke koje rade obnovu, relativno i potkapacitirane. Naime uz redovne poslove koje oni obavljaju i rade i na čemu su optimizirali svoje kapacitete, sada imaju i jedan ovako iznimno složen zadatak.

Možemo reći da, u principu, sada ide nekim tempom. Naravno, nije on uvijek zadovoljavajući, ali ne možemo ni očekivati da će se štete, pogotovo nakon zagrebačkog potresa koji se dogodio praktički u centru grada, sanirati tako brzo.

Pitanje koje je bilo aktualno nakon potresa, a to je - je li zgrada sigurna ako ima zelenu naljepnicu?

Naravno, to je dosta zanimljivo pitanje i puno se o tome raspravljalo, a treba ga razjasniti jer ti brzi pregledi, kako ih mi zovemo poslije potresa, zapravo su služili prvenstveno da bi smirili građanstvo i da ljudi ne bi iseljavali iz svojih zgrada ako nema potrebe za time. Spomenimo i to da se radila i procjena oštećenja uz ovu koju smo naveli, to su dvije paralelne stvari. Međutim, istaknuta i za javnost je puno bitnija procjena uporabljivosti koja se prvenstveno radila da bi ljudi mogli ili ostati u svojim zgradama ili naći u neki privremeni smještaj. To ne znači da je zgrada apsolutno sigurna, naravno. Prvo se vodilo time da ako bi se dogodio novi naknadni potres slične magnitude, da se ta zgrada ne bi urušila i ne bi bila opasna za ljude unutra.

Apsolutna sigurnost praktički ni ne postoji, čak ni za nove zgrade. Ne možemo pričati o apsolutnoj sigurnosti, ali pogotovo ne za neke stare zgrade koje u prvom potresu, recimo, nisu imale bitna oštećenja, kao što su oštećenja mehaničke otpornosti i stabilnosti. Naravno, u takvim zgradama ljudi mogu ostati dalje živjeti. Ne moramo, slijedom toga, opterećivati kapacitete ni države, a i njihove, naravno, financijske ako bi se morali iseliti i naći novi smještaj.

Obnavlja li se kako treba? Odnosno, hoćemo li nakon obnove zgrada, javnih i privatnih, imati bolje, čvršće i stabilnije zgrade i udobnije prostore ili ne?

Mi kao struka smo poslije potresa inzistirali na tome da ta obnova bude kvalitetna, i to je bio prvi uvjet. Mislim da se to i kroz prve zakone, a kasnije i kroz tehnički propis, jako dobro reguliralo. Zato ta obnova i je komplicirana i traje dugo, i vidimo jako veliku mehanizaciju na tim gradilištima. To su ozbiljni projekti, to je praktički kao da gradite novu zgradu. Mogu reći da se obnova jako kvalitetno provodi i da su ti projekti koji su „izašli“, vrhunski projekti. Ako spomenemo povijesne potrese na području Hrvatske i bivše Jugoslavije, ovo bi trebala biti prva kvalitetna i vrhunska obnova, pogotovo za javne zgrade, jer su one i financirane iz Fonda solidarnosti.

Govorim kao građanin, najviše mi je žao da se dio tih zgrada možda nije ni trebao obnavljati, nego se srušiti i napraviti ispočetka. Jer, ako uzmemo financije, novac koji se uložio u obnovu gotovo je jednak izgradnji nove, bolje, ljepše i funkcionalnije zgrade. Da, to je pitanje – što bi bilo kada bi bilo….

Tu ste apsolutno u pravu. To pitanje smo i mi postavljali puno puta. Međutim, tu postoje dva ograničavajuća faktora. Prvi je Fond solidarnosti koji zapravo propisuje uvjete. To su europska sredstva i država ih treba iskoristiti za obnovu. Znači za nekakav popravak, prvenstveno je to za povratak u prvobitno stanje. Znači, automatski s tim novcem ne možete srušiti zgradu i napraviti novu.

Inače, je praksa u svijetu da oštećene zgrade, ako to oštećenje odnosno vrijednost popravka prijeđe limit vrijednosti te zgrade, a to znači 40, 50, 60 posto, one se ruše. Kod nas se to nije dogodilo, osim u području centra Zagreba i na području Banovine. A unutar centra Zagreba imamo još jedan vrlo važan ograničavajući faktor, a to je da je centar u zaštićenoj kulturnoj zoni i dobar dio tih zgrada su zaštićene. Jedan od prijedloga koji smo dali na početku obnove bila je izgradnja zamjenske zgrade. To je dosta problematičan zahvat jer treba poštovati centar Zagreba kao kulturnu cjelinu.

Neke od tih zgrada nemaju gotovo pa nikakvu kulturnu važnost, a ne smije ih se srušiti, mora ih se obnavljati i to po dosta strogim pravilima. S jedne strane to je u redu, a s druge strane to je jako veliki ograničavajući faktor za našu struku, primjerice za projektante i za izvođače koji imaju užasno puno problema u obnovi. Trebalo bi napraviti kompromis svih struka i čimbenika u procesu obnove da se nađe i jeftino i kvalitetno rješenje.

Što znače razine obnove prema tehničkom propisu? Što je konstrukcijska obnova, a što nekonstrukcijska obnova i kako znati koja zgrada ima pravo na kakvu obnovu i na koju razinu obnove.

S obzirom na to da je obnova krenula, puno se ljudi interesira za razine obnove. One su definirane još u prvom tehničkom propisu i mi smo kao struka inzistirali na njima da se obnova ne bi radila samo kao obični popravak, šminka ili da se samo stavi fasada. Razine obnove su zapravo razine sigurnosti zgrada. Mi kao struka smo tu napravili kompromis. Jedina razina zgrade, kada se ona danas gradi po propisu je razina 4. Takvu zgradu, u smislu tehničkog propisa možemo smatrati sigurnom zgradom.

Međutim ne možemo inzistirati da svaka postojeća zgrada, koja je stara 100 ili 150 godina, zadovolji taj kriterij. Teoretski je moguće, samo bi to iziskivalo užasne troškove i jako puno vremena i zbog toga su se ti kriteriji obnove na neki način spustili. Tako su radile i ostale europske zemlje, primjerice Italija.

Dakle, razine obnove prilagođavaju se razini sigurnosti današnje nove zgrade. Koliko je god to moguće. Tako da imamo razinu 3 koja je 75 posto te sigurnosti, razinu 2 koja je 50 posto te sigurnosti i razinu 1 koja je zapravo nekonstrukcijska obnova, što znači da se ne povećava razina sigurnosti postojeće zgrade.

Jako je važno naglasiti da postojeće zgrade koje se obnavljaju, recimo, na razinu 2, sada imaju daleko manju razinu sigurnosti od te razine 2. Dakle, nije u ni kojem slučaju smanjenje sigurnosti, to je povećanje sigurnosti zgrade. Primjerice, one sada imaju 20 posto razine sigurnosti i sa zahvatima obnove one bi se trebale podignuti na razinu 2, tj. na 50 posto. Što znači da će njihova razina sigurnosti nakon obnove biti više nego dvostruko veća nego sada.

O čemu ovise razine sigurnosti? To prvenstveno ovisi o oštećenju. Znači, država je zauzela stav da neoštećene zgrade ne idu u obnovu. Iako, teoretski, imate neoštećene zgrade koje sada imaju 20 posto sigurnosti u Donjem gradu u Zagrebu i one neće ići u nikakvu obnovu, budući da nisu oštećene. Zašto one nisu oštećene? Postoji puno razloga i možemo dosta pričati o tome. Između ostalog, i blokovska gradnja u samom centru Zagreba je „zaslužna“ za to.

Ali druga stvar je bitna, osim oštećenja zgrade i stupnja oštećenja, a to je namjena zgrade. Tu smo inzistirali da neke zgrade javne namjene kao što su bolnice, škole, vrtići, da nema puno kompromisa. Takve zgrade moraju ići na maksimalnu razinu sigurnosti i to se trenutno provodi i na sveučilištima i na bolnicama i u školama.

Regulativa u građevini sve je stroža, pogotovo u posljednjih 20-30 godina. Međutim, možemo li reći da, pogotovo imajući u vidu štetu koja je nastala u potresu, da se često ne drži propisa i to u segmentu kada netko obnavlja svoj stan ili poslovni prostor u zgradi ili kući?

Današnja regulativa je jako dobra i zadovoljavajuća i vrlo malo novih zgrada je oštećeno u ova dva potresa. S time da ponovo treba naglasiti, pogotovo petrinjski potres koji je bio izuzetno jak potres, ideja propisa nije da zgrada bude neoštećena nakon potresa. Često se to pogrešno interpretira. Čak bi zgrada nakon jakog potresa i trebala biti oštećena, ali u tolikoj mjeri da to nije opasno za građane i da se može relativno brzo popraviti.

Međutim, od 80-ih godina, kada su i napravljene promjene u propisima gradnje, te zgrade su dosta dobro prošle u ovim potresima.

Najproblematičnije su bile one građane prije 1964. godine jer je te godine stupio na snagu prvi ozbiljniji propis za gradnju na području bivše Jugoslavije. Te zgrade su najviše i stradale.

Dodatni problem, a treba ga opet istaknuti, pogotovo u starim zgradama, budući da one imaju više od 100 godina, neke i 150. Vrlo su česte bile preinake u tim zgradama. Svašta se tu radilo i uglavnom je to dosta išlo na štetu te zgrade. To je jedna od važnijih stvari koje smo primijetili obilazeći zgrade nakon potresa, a to je da je oštećenje uglavnom proporcionalno zahvatima koji su rađeni, pogotovo u prizemlju tih zgrada. Oslabljivali su se zidovi, štemali su se zidovi, otvarali novi otvori.

Radile su se i preinake u kojima se uzimalo u obzir vertikalno opterećenje u smislu da bi se neki zid zamijenio čeličnom gredom i slično. Međutim, ni to nije ostavljalo razinu sigurnosti te zgrade na staroj razini, nego ju je prilično smanjilo i degradiralo njezina svojstva.

Evo jedan primjer - recimo u jednome zidu napravite otvor, vrata. Smanjenje nosivosti tog zida i otpornosti nije proporcionalno površini koju ste vi razrezali, koju ste otvorili, već je to s trećom potencijom. Dakle, jedan zid koji je dugačak 10 metara, njegova krutost, pomak, pa u nekom obliku i otpornost je 10 na treću, dakle 1.000. Ako ga samo prepilite po pola, da ne otvorite niti jedan otvor u njemu, dakle samo ga prepilite, tada imate dva zida od 5 metara. Tada smo dobili iznos od 250. Vi ste tom zidu smanjili otpornost tri četvrtine samo što ste ga prepilili.

I to je nešto što građani ne percipiraju. Kojekakvim intervencijama, recimo, za instalacije gdje se prepili praktički cijeli zid da bi se uvukla plinska cijevi ili slično, vi zapravo jako degradirate i narušavate nosivost te zgrade i zbog čega je ona puno lošija nego prije 100 ili 150 godina kada je napravljena.

S obzirom na to da smo shvatili što se dogodilo sa zgradama, zbog čega se dogodila šteta - neodržavanje, nebriga, dimnjaci, ne bi li trebalo biti vrijeme ući u te zgrade i napraviti nacrte kako bismo znali što je sigurno, a što nije?

Pa čak i bi, ali možemo reći da su ljudi nakon ovih potresa postali prilično svjesni u odnosu na prije. Sada ljudi više pitaju stručnjake, pa barem traže savjet ako žele nešto raditi ili bi nešto htjeli popraviti. Treba održavati ovu razinu svijesti i povećavati je, naravno, sustavno. Evo i ova nedavna podrhtavanja nas drže opreznima da ne radimo nekakve stvari na zgradi, da ih pokušamo održavati.

Što se tiče dimnjaka koje ste spomenuli, oni su financijski napravili ogromnu štetu, možda i najveću štetu od svega, a moglo ih se vrlo jednostavno riješiti prije potresa. Nažalost vidim i sada da oni koji se nisu srušili i oni koji su ostali napuknuti, još stoje. Vlasniku bi trebalo biti prilično jasno da takav jedan dimnjak, koji je izuzetno težak, koji je na vrhu zgrade ne samo da može prolaskom kroz krovište i kroz drvene grede napraviti ogromnu štetu, nego nekoga može ubiti i ozlijediti.

Kakvo je statičko stanje naših zgrada s obzirom na to da nam je 42 posto višestambenih zgrada, 45 posto kuća, 29 posto komercijalnih zgrada i 38 posto javnih zgrada izgrađeno do 1970. godine? I pogotovo imajući u vidu pretpostavku da način održavanja tih zgrada nije bio na adekvatnoj razini.

Imamo jako stari stambeni fond. Kada govorimo o održavanju, nije to samo problem privatnih vlasnika, država je i svoje nekretnine manje-više loše održavala. I Europska unija ima relativno star fond. Kada se u EU priča o temi obnove, govori se uglavnom o održavanju i obnovi starih građevina jer to je veliki fond. Pričamo i o uštedi energije, gdje se i cijela Europska unija okrenula smanjenju potrošnje energije.

Zapravo je to vrlo izazovno područje i vrlo je veliki problem održavati te stare zgrade. Naravno, uvijek je rješenje srušiti ih, napraviti nove, ali to u okviru ovih sadašnjih ciljeva EU nije zapravo neko rješenje. Kod nas bi to bilo, primjerice, ekstremno teško, mislim da je to potpuno jasno, zgrade stoje tisućama godina i ne može ih se srušiti, ako ništa drugo zbog kulturne vrijednosti. Zgrade treba prvo sačuvati pa onda i obnoviti, da se ne bi dogodilo da ih samo konzerviramo, u smislu da ih samo pustimo da stoje jer one s vremenom, iako mi ništa ne radili na njima, degradiraju. I doći će neki potres za 50 godina i srušit će te zgrade i onda ih više nećemo imati. Znači, i u smislu kulturne baštine, ako želimo sačuvati neke zgrade, moramo ih obnoviti.

Podaci EU-a kažu, naravno na razini Europe, da će 85 posto fonda zgrada koji danas postoje, postojati i 2050. godine. Naravno, to su podaci koji govore o potrebi energetske obnove. S aspekta struke, koje pretpostavke moraju biti zadovoljene da bi uistinu, statički gledano, 85 posto današnjih zgrada postojalo 2050. godine? Naime, ako zgrade ne obnovimo, imat ćemo jako veliki problem.

Tako je, to je veliki problem. Recimo, nepostojanje fasada ili neodržavanja fasada u Zagrebu jako je narušilo samu strukturu i opeke i oprečnog zida koji je glavni nosivi zid. Usput rečeno, to je ulični zid i smanjilo je otpornost same zgrade. Ali ulagati velika sredstva u fasadu ili u energetsku obnovu, a ne zadovoljiti osnovni ili bar temeljni dio zahtjeva za mehaničku otpornost i stabilnost je loša ideja. To se vidjelo i u potresu. Neke zgrade koje su dobile i skupu i lijepu i energetsku učinkovitu fasadu jako su stradale. Takva fasada naravno nije ništa pomogla u potresu i one su se kasnije morale srušiti.

Kao da na stari hrđavi automobil stavimo najnovije aluminijske "felge".

Da, volim i ja to uspoređivati s automobilom jer mi dosta pazimo na naše automobile, znamo da moramo ići na tehnički pregled, znamo da nam o stanju kočnica i kvaliteti guma ovisi naša sigurnost i redovito ga održavamo. Prema našim zgradama trebali bismo se odnositi kao i prema automobilima.

Jedino što možemo je uspoređivati zgrade a automobilima ili barem dati takvu analogiju jer auto možemo vidjeti, opipati, zgradu ne percipiramo tako. Jedina razlika je u tome što nas se na održavanje automobila prisiljava, a za zgrade ne. Imamo sedam temeljnih zahtjeva za građevine, no čini se kao da oni za stare zgrade postoje samo na papiru.

To je prilično komplicirano pitanje i obnova u centrima gradova, pogotovo u Zagrebu, bila je malo zastala zbog tih pitanja. Spomenuo sam na početku da smo mi kao struka napravili kompromis i smanjili te razine sigurnosti baš iz tog razloga. Kada kažem smanjili razine sigurnosti, da se opet krivo ne shvati, to je povećanje i to prilično povećanje sigurnosti u odnosu na postojeće stanje zgrade ili zgrade prije potresa, ali u odnosu na moguću, maksimalnu moguću razinu.

U tom smislu bi se, naravno, trebao napraviti i kompromis s drugim strukama i djelomično se i radi. Samo što je to dugotrajan proces. Znači, imamo konzervatore, imamo i za požarnu sigurnost, imamo i za pristup osoba s invaliditetom. Recimo u jednom centru Zagreba, u jednome bloku zgrada vrlo je teško osigurati požarni put za vatrogasno vozilo, praktički on ne postoji. Kada bi se inzistiralo na tom požarnom putu, ta se zgrada ne bi nikada obnovila. Takva situacija traži kompromis. Nije to ni malo lako, nema jednoznačnog rješenja, ali ne bi se trebalo inzistirati na apsolutnim sigurnostima po pitanju svih osnovnih i bitnih zahtjeva za građevinu.

I da pokušamo odgovoriti na pitanja s početka današnje emisije - Jesmo li od tada postali svjesniji stanja naših zgrada i kuća? Jesmo li napravili nešto po tom pitanju? Ili je svijest splasnula s obzirom na odmicanje vremena?

To je, koliko god čudno zvučalo, normalni tijek događaja, da godinu, dvije ili tri nakon potresa polako splasne taj entuzijazam i razina svijesti, ne samo u Hrvatskoj, to je tako manje-više svugdje. Obično se poslije potresa u svim zemljama svijeta donose neke akcije, neki propisi ili neke mjere, a vrlo rijetko se to donosi prije potresa u nekakvo, recimo to tako, vrijeme u kojemu nema potresa.

Mislim da jesmo, mislim da su se građani jako osvijestili u odnosu na stanje prije, gdje se praktički mislilo da ne postoji potres i da se neće ni dogoditi. Moram naglasiti da se, primjerice, dubrovačko područje konstantno nosi sa što manjim, što jačim potresima, tako da se vidi veća osviještenost ljudi što je i normalno kada postoji nekakva opasnost koja je uvijek tu, onda imate i svijest o toj opasnosti.

Bili smo u Japanu prošle godine i tamo ljudi sasvim normalno shvaćaju potres i nije im ništa čudno ni kada se dogodi. Znaju kako trebaju reagirati, znaju što trebaju raditi, znaju i kako trebaju graditi i održavati te zgrade, a i opet im se dogodi katastrofa. Jednostavno treba ići malim koracima naprijed, ne možemo očekivati da će se u godinu dvije ili tri obnoviti toliko veliki fond zgrada.

Možda nije pitanje količine obnove, svi smo svjesni situacije. Svi ćemo razgovarati o tome, svi ćemo reći „trebalo bi“, no u velikoj većini slučajeva ostat će na razgovoru. Neće biti djelovanja.

Mogu se složiti s vama, mislim da bi jedno od rješenja bila izrada seizmičkog certifikata. Naravno, prvenstveno bi se to odnosilo na javne zgrade, na one zgrade u koje šaljemo svoju djecu u školu, vrtić ili u bolnicu. Da te zgrade dobiju certifikat koji će pokazati na kojoj su razini otpornosti, tako da se ne može dogoditi da neka jako važna ustanova, škola ili bolnica, ima izuzetno nisku razinu otpornosti.

Naravno, to bi bilo dobro izraditi i za nove zgrade, investitori koji sada izgrade zgradu bi bilo dobro da imaju taj certifikat. Malo mi je nelogično da kada se kupuje stan, kada se traži nekretnina, da se je najmanje važno što se gleda je zapravo mehanička otpornost i stabilnost zgrade.

Prvo se gleda pozicija, lokacija, kako je uređeno. Ponovno možemo napraviti usporedbu s automobilom, pa kada se kupuje auto, prvo se pogleda koja je godina proizvodnje, kakva je kvaliteta, koliko je prešao kilometara.

Naravno, kada neko kupuje stan, na temelju seizmičkog certifikata bi znao kakva je otpornost, to bi bio motiv za (ne)kupnju. Naravno, taj certifikat ne bi bio restriktivan, u smislu da je riječ o novom nametu građanima. Netko tko bi napravio takav certifikat, vjerojatno bi bio motiviran prilikom prodaje da se uloži u zgradu, obnovi i da neko tko kupi stan, ne kupi "mačka u vreći", nego da kupi kvalitetnu građevinu.

Pratite rubriku OBNOVA NAKON POTRESA i vjerujemo da ćete pronaći korisne savjete i informacije. Sretno!

*U komentarima i mišljenjima izneseni su osobni stavovi autora i ne mogu se ni pod kojim uvjetima smatrati službenim stavovima Zgradonačelnik.hr-a. Zgradonačelnik.hr ne preuzima odgovornost za sadržaj ovog teksta.