Osobni podaci na oglasnim pločama u zgradama - pravila u EU i kod nas

Imamo ili pravo pristupa svim podacima

(koje u naše ime obrađuje upravitelj ili davatelj usluga koje se primaju putem zajedničkog mjernog mjesta?)

Uredba 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. ili kako ju još zovu Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR) stupila je na snagu 25. svibnja 2018. Taj propis Europske unije donesen je s ciljem da se tvrtkama koje prikupljaju osobne podatke građana, u svrhu razvijanja ponude svojih proizvoda i usluga, bitno oteža zloupotreba istih, a posebno njihovo prosljeđivanje ili čak prodaju drugim tvrtkama, kako u Uniji tako i izvan nje.

Države članice su na vrijeme ovu uredbu pretočile u svoje zakone i provedba je odmah krenula. No, ne ide sve kako je planirano. EU se naročito teško nosi s velikim međunarodnim kompanijama koje je se služe vrlo naprednim digitalnim tehnologijama, koje je teško pratiti, stoga provedba uredbe teče otežano i sad je već jasno da je tek djelomična. Naime, članice Unije nedovoljno financiraju nacionalne agencije za zaštitu podataka, koje stoga imaju premalo profesionalaca koji se mogu nositi s najnovijim tehnologijama.

No, nas male građane više zanima što je to nama nakon tri godine iznjedrila svakodnevna praksa. Kratko rečeno: mnoge probleme! Ranije smo bez prepreka mogli podizati razne papire i podatke u ime odsutnih ili nemoćnih članova obitelji ili susjeda, a sada to više ne možemo bez ovjerene punomoći, koju treba platiti! Npr. prije smo mogli u godišnjem izvještaju o upravljanju ili čak na oglasnoj ploči zgrade vidjeti tko kasni s uplatama za pričuvu, ili kod pojedinih tvrtki koje očitavaju razdjelnike dobiti uvid u pojedinačno ostvarene impulse svih suvlasnika. Danas ovisimo o procjeni ili (dobroj) volji dežurnog referenta, liječnika ili drugih mjerodavnih osoba ili o poslovnoj politici ustanova i tvtki. No, ne možemo svu krivnju za to bacati na briselske birokrate. Imaju oni pametnijega posla od kovanja urota protiv malih europskih građana.

Pitijska obrazloženja

Problem leži u našim nedovoljno educiranim birokratima i odgovornim osobama u tvrtkama, koji nisu u stanju shvatiti stvarni cilj i odredbe GDPR-a pa ih u strahu od velikih kazni tumače na način da bez pismene privole osobe čiji se podaci traže sve je i u svakom kontekstu zabranjeno ili pak u nekim tvrtkama koje tu uredbu izvrću za bacanje dima u oči neukim građanima kako bi im sakrile činjenice koje ozbiljno dovode u pitanje njihov rad. Ako imate petlju da se obratite Agenciji za zaštitu osobnih podataka da vam dostavi tumačenje za slučaj koji vas muči, kada napokon dobijete odgovor, nakon tri mjeseca dugog čekanja, izgledno je da ćete ostati razočarani njihovim pitijskim obrazloženjem.

Tada ćete se zapitati žive li njihovi pravnici u nekoj drugoj realnosti pa nisu shvatili situaciju koju ste im opisali, odnosno jesu li dovoljno stručni da ju pravilno smjeste u zakonski kontekst. Po mom osobnom iskustvu, za sada od Agencije malo koristi, tim više što njihova tumačenja neke od tvrtki cijene koliko i papir koji bacaju u koš.

Dva primjera krive interpretacije ili zloupotrebe GDPR-a 

Vlasnici stanova u višestambenim zgradama, kada troše toplinsku energiju iz zajedničke kotlovnice ili iz javne toplane, nalaze se u posve specifičnom položaju u odnosu na druge potrošače. Takvu situaciju, zahvaljujući propustima zakonodavca, nije regulirao ni ZOV ni ZZP. Zbog toga građani u takvom slučaju nisu zaštićeni kao kada koriste druge usluge ili kupuju druga dobra.

U drugim članicama Unije, s izuzećem Austrije i možda još koje članice, raspodjelu troškova grijanja u ime zajednice etažnih vlasnika radi upravitelj zgrade, koji čak može preuzeti i ulogu distributera toplinske energije, a ako je zgrada namijenjena za iznajmljuje stanova to radi njen jedini vlasnik (fizička ili pravna osoba, odnosno državna ustanova) ili osoba koju on delegira. Kada se raspodjela temelji na očitavanju razdjelnika na isparavanje, očitavanje rade sami upravitelji ili jedini vlasnici, a kada se koriste elektronski razdjelnici za očitavanje se oslanjaju na tvrtke koja se bave tom djelatnošću.

U Austriji, ako je zgrada priključena na javnu toplanu, raspodjelu troškova grijanja radi distributer toplinske energije (toplana), ali uz prethodni sporazum sa zajednicom etažnih vlasnika, o modalitetima i parametrima obračuna koji moraju slijediti odredbe odgovarajuće tehničke norme. Kod nas, nažalost, raspodjelu vrše tvrtke koje očitavaju razdjelnike. Nelogičnost te situacije je u tome što te tvrtke imaju za taj posao ugovor sa potrošačima toplinske energije, ali ga mimo njih u stvari rade za toplane.

Vjerujem da je već i kod nas mnogima koji žive u zgradama s grijanjem preko javne toplane i koje imaju ugrađene razdjelnike posve jasno da svoje račune mogu provjeravati jedino ako znaju formulu raspodjele i potrošnju energije, odnosno ostvarene impulse svih stanova koji su priključeni na isto mjerno mjesto. Kako znamo, za formulu postoji pravilnik na Internetu, na računu toplane su navedeni ukupna potrošnja zgrade i omjer za raspodjelu UR:UPOV, ali do broja impulsa koje je ostvario svaki pojedini suvlasnik i snage grijaćih tijela s kojima raspolaže ne možemo doći jer je to 'politika tvrtke'. Zbog toga nam je onemogućeno pratiti ispravnost rada sustava grijanja i primijetimo eventualne anomalije te da provjeravamo ispravnost raspodjele i ispostavljenih računa.

Neobjašnjivo veliki računi

Prvi 'sukob' oko pitanja legitimnog interesa u svezi dostupnosti podacima imao sam pred desetak godina sa zagrebačkom filijalom jedne poznate međunarodne tvrtke za montažu razdjelnika i očitavanje impulsa. Naime, neposredno nakon ugradnje razdjelnika, zbog izostale komunikacije od strane toplane koja je, da bi tijekom iznimno jake zime spriječila smrzavanje svojih glavnih toplovoda, prvi put grijala i noću, mnogim su građanima stigli neobjašnjivo veliki računi. Tražio sam od toplane obrazloženje za visoki račun, no oni su me usmjerili na rečenu zagrebačku tvrtku, na koju su prebacili svu krivnju.

Ovi su u odgovoru, istom mjerom krivnju prebacili na toplanu. Slijedeći mjesec, da bi smirili veliki bunt korisnika, zajednički su krenuli s niveliranjem računa što je bilo više nego očito. No, iako su uz iste uvjete grijanja nekima računi bili manji, ostali su svejedno nelogično veliki. Preskočiti ću ulogu Ministarstva gospodarstva koje je pokušalo s nekoliko katastrofalnih prepravki pravilnika za raspodjelu utrošene energije izaći u susret toplanama da se izvuku iz nezgodnog položaja jer je to duga priča.

Na obje tvrtke sam poslao zahtjev da mi dostave ispis impulsa koje su pojedinačno ostvarili svi stanovi koji su spojeni na isto mjerno mjesto (kalorimetar). Naravno, nisu mi ga dali, već su nastavili s prebacivanjem krivnje među sobom. Pitam ih ili im tvrdim jedno, a oni meni vrlo ljubazno odgovaraju nešto posve drugo. Bili su uporni, ali nisu baš pršali inteligencijom. Brzo sam shvatio da me vuku za nos i da ustvari tijesno surađuju i međusobno si čuvaju leđa. Zaključio sam da ako želim s njima izaći na kraj moram propise poznavti bolje od nih.

Kako znamo, naši su propisi manjkavi i nedorečeni pa sam stoga počeo intenzivno tragati za tekstovima koji bi mi na bilo koji način mogli rasvjetlili kako se opća europska praksa odnosi prema zajednicama vlasnika stanova. Da skratim priču, nakon šest-sedam godina korispondencije, ipak sam uspio odvojiti zagrebačku tvrtku od toplane i 'istjerati ju na čistinu', a onda sam sav pritisak usmjerio na nju. No, ništa bitno se nije promijenilo.

Pozvao sam se na točku 18. preambule GDPR-a koja je pretočena u 4. stavak 3. članka Zakona o zaštiti osobnih podataka:

• 'Odredbe ovoga Zakona ne primjenjuju se na obradu osobnih podataka koju provode fizičke osobe isključivo za osobnu primjenu ili za potrebe kućanstva';
• podsjetio sam ih da je u drugim članicama Unije, gdje imaju svoje filijale, posve normalno i zakonom propisano da ti podaci budu dostupni svim suvlasnicima;
• poslao sam im obrazloženja presuda iz drugih članica Unije koje to potvrđuju;
• pozvao sam se na članak 6. GDPR-a;
• poslao sam im članke u kojima je vidljivo kako pravnici u drugim članicama Unije tumače članak 6. u svezi pristupa podacima potrošnje energije koja se prima preko zajedničkog mjernog mjesta;
• pozvao sam se i na članak 9., st. 1. ZZOP-a;
• na kraju sam im poslao i tumačenje AZOP-a.

Ništa od svega toga nije pomoglo. Tvrdi su kao kamen. Pokušao sam čak doprijeti do njihovog direktora, talijanskog državljana, koji svakako zna vrlo dobro kako je to pitanje riješeno u drugim članicama Unije, ali je nedostupan. Apsurdnost cijele situacije je tim veća, na što sam ih nekoliko puta upozorio, što cijelo vrijeme dok su se sa mnom natezali, samoinicijativno su pružali mogućnost uvida u te podatke tzv. predstavniku iz redova suvlasnika (onaj iz čl-375. ZOV-a) kojemu ni ZOV ni ZZOP ne daju nikakva veća prava od onih koja imaju i svi ostali članovi zajednice etažnih vlasnika (suvlasnika).

Dakle, ako i je pred deset godina postojala mogućnost da tada nedovoljno informirano vodstvo zagrebačke filijale rečene multinacionalnalne tvrtke zaista strahuje da ne prekrši prethodnu europsku uredbu o zaštiti osobnih podataka, a zatim novu, danas više nema nikakve dvojbe da cijelo vrijeme svjesno izvrću njene odredbe da bi prikrili kako na štetu građana surađuju s distributerima toplinske energije.

Mogućnost koja obećava

Mogao sam se odavno obratiti sudu, no ja to pitanje želim riješiti na miran način i u korist svih vlasnika stanova u višestambenim zgradama. Zbog toga sam se više puta obratio nadležnim ministarstvima da ih upozorim na taj problem i da im predložim potrebne korekcije u nekoliko zakona koje bi slijedile ono što volimo zvati europskom pravnom stečevinom. No, kako svi znamo, očajno su spori. Ipak, nakon toliko godina čekanja na obzoru je jedna mogućnost koja nešto obećava, stoga ću se strpjeti još neko vrijeme da vidim da li će se pitanja nadležnosti raspodjele troškova grijanja i dostupnosti svim relevantnim podacima unutar zajednice suvlasnika regulirati u novom zakonu kojega je najavilo Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, kako bi se konačno na eksplicitan način tvrtkama zatvorila svaka mogućnost eskiviranja korektnog poslovanja s građanima.

Papir s podacima svih suvlasnika

Drugi sam 'sukob' imao sa upraviteljem zgrade koji mojoj majci nije htio izdati kopiju zapisnika o reambulaciji katastarske čestice na kojoj je izgrađena njena zgrada, tobože zato što su u tom dokumentu navedeni imenom i prezimenom svi suvlasnici, s adresama. Iako sam za pravo suvlasnika na uvid u te podatke znao od ranije, jer imam osobnih iskustava u svezi nove katastarske izmjere više obiteljskih čestica, otišao sam na katastar da čujem njihovo mišljenje o ponašanju upravitelja. Ostali su prilično iznenađeni. Potvrdili su mi da su ti podaci javni i da mi mogu izdati vlasnički list. No, tih su dana dio službi selili na drugu lokaciju pa nisu mi ga mogli odmah pripremiti. U međuvremenu je moja majka preminula, stan je ostavila nećaku i ja sam od zapisnika i vlasničkog lista na njeno ime odustao.

Razmjene podataka etažnih vlasnika u drugim članicama EU

Zajednica etažnih vlasnika je subjekt koji je utemeljen na pisanom sporazumu (Pravilnik zajednice/zgrade) ili ugovoru kojega potpisuju njeni članovi. Ona je odgovorna za sve poslove i aktivnosti koje se poduzimaju u njeno ime, stoga je odgovorna i za obradu svih osobnih podataka koji se nalaze u njenim evidencijama. Upravitelj je, na temelju ovlaštenja koje mu daje zakon i ugovor o upravljanju, privremeni vršilac obrade osobnih podataka koje mu etažni vlasnici dostavljaju ili koje sam prikuplja u vršenju svoje službe i za to ne treba tražiti posebno ovlaštenje od svakog pojedinog etažnog vlasnika.

Privremeni je vršilac zato jer ima ugovor na ograničeni rok i zato što može biti opozvan u svakom trenutku. Pravna osnova na kojoj se temelji njegova obrada je legitimni interes sukladno čl. 6, st. 1., slovo 'f' GDPR-a (članak 7. ZZOP stavak 1., 7. alineja), s izuzetkom obrade za posebne svrhe i posebnih kategorija podataka (tzv. osjetljivih podataka) za koju je potreban pristanak predmetne strane u skladu s čl. 6, st. 1., slovo 'a' (članak 7. ZZOP stavak 1., 1. alineja) i sukladnost s čl. 9, st. 2., slovo 'a' (članak 8. ZZOP stavak 2., 1. alineja).

No, iako se takva uloga upravitelja podrazumijeva, mnogi europski pravnici smatraju da je ipak prikladno, a u neki članicama Unije je to postala i zakonska obveza, da ga zbor etažnih vlasnika, u pisanoj formi, tj. u ugovoru o upravljanju, imenuje odgovornim za obradu osobnih podataka (mogu se pojedinačno navesti) i za zaštitu privatnosti. Sve ovo vrijedi samo dok ta pravna osoba djeluje u smislu upravitelja poslova zajednice etažnih vlasnika. Istovremeno, nije joj dozvoljeno da u bilo koje druge svrhe koristi podatke koje obrađuje i čuva, niti da ih prosljeđuje trećim stranama, osim u onim specifičnim slučajevima kada to zakon dopušta ili nameće (npr. nepodmirenim vjerovnicima ili državnim vlastima).

Tako ne može samovoljno vlastitoj agenciji za trgovanje nekretninama, ako takvu posjeduje, proslijediti spisak vlasnika stanova s adresama ili adresama elektronske pošte da bi im ova mogla slati svoje ponude. Za takvo što treba zatražiti pojedinačnu privolu zainteresiranih osoba.

Obradu podataka može raditi i treća strana

Dakle, upravitelj mora obradu podataka vršiti u skladu sa svrhom svog mandata i metodama koje se temelje na zakonu, stoga mora usvojiti odgovarajuće sigurnosne mjere i istaknuti ih u svom uredu. Isto tako, dužan je jamčiti za prava ispitanika i za povjerljivost svojih zaposlenika koje je ovlastio za taj posao. Zakon ne priječi mogućnost da obradu i zaštitu podataka provodi kvalificirana treća strana, pod uvjetom da zajednica etažnih vlasnika i/ili upravitelj potpišu odgovarajući ugovor ili sporazum koji jasno regulira to pitanje.

Ako se ipak dogodi da neki od postupaka obrade krši propise ili postoji povreda podataka koje upravitelj pohranjuje, on ima obvezu da o tome promptno obavijestiti zajednicu etažnih vlasnika. Iz svega navedenog je razvidno da zajednica etažnih vlasnika i upravitelj solidarno dijele odgovornost za zaštitu podataka.

Trenutno GDPR ne postavlja zajednicama etažnih vlasnika nikakva ograničenja u pogledu broja podataka koje mogu obrađivati. Najčešće su to imena vlasnika stanova, njihovi fiskalni brojevi (OIB), adrese, osobne isprave, brojevi telefona, adrese elektronske pošte, bankovni računi, broj osoba koje borave u stanu te podaci o eventualnom najmu stana ili poslovnog prostora i o onome tko ih koristi. No, ništa ih ne sprječava da obrađuju i druge podatke ako su dostupni, sve dok time ne prelaze granice uobičajene aktivnosti zajednice.

Obrada osjetljivih podataka

Obradu tzv. osjetljivih podataka, npr. kada se na zahtjev zainteresiranog etažnog vlasnika usvajaju radovi za podizanje zdravstvenih uvjeta u zgradi, upravitelj može izvršavati samo uz izričitu privolu zainteresirane osobe.

Razmjena podataka unutar zajednice etažnih vlasnika

Kako je već rečeno, zajednica etažnih vlasnika se temelji na sporazumu ili ugovoru kojega potpisuju njeni članovi. Zbog toga, u svim situacijama koje se odnose na upravljanje zajedničkim dijelovima zgrade i na podmirenje zajedničkih troškova koji iz toga proizlaze te troškova za usluge i isporuku dobara putem zajedničkog mjernog mjesta (grijanje, voda, struja za stepenište i lift, energenti za kotlovnicu itd.) etažni vlasnici jedan drugome nisu treća strana.

Zakoni članica Unije jamče svakom pojedinom etažnom vlasniku slobodu individualnog pristupa cjelokupnoj dokumentaciji zajednice i izvodima bankovnih ili poštanskih računa, kao i informacijama o eventualnim sudskim sporovima. Zatim, da na vlastiti trošak i bez ikakvih ograničenja može zatražiti kopiju istih, čak i kad sadrže osobne podatke koji upućuju na treće strane. Zbog toga članku 6. GDPR-a (članak 7. ZZOP stavak 1., 7. alineja) ne daje upravitelju u zakonsko uporište da pojedinom suvlasniku odbije pristup npr. zahtjevima nepodmirenih vjerovnika ili popisu etažnih vlasnika s adresama, tim više što je taj popis sastavni dio pravilnika zgrade (međuvlasničkog ugovora) i svakog zapisnika zbora, kojega potpisuju svi koji mu pristupaju.

Dakle, budući da su ti podaci već na dva načina dostupni svim članovima zajednice, nema nikakvog zakonskog opravdanja da bi upravitelj sprječavao treći. Međutim, on ne može bez eksplicitne privole članova zajednice priopćavati njihove telefonske brojeve i adrese elektronske pošte, kao ni broj članova domaćinstva, osim ako se neki od troškova u zgradi (npr. voda) dijeli po osobama jer se smatra da ti podaci nisu bitni za funkcioniranje zajednice etažnih vlasnika.

Budući da je upravitelj osoba koja vrši razdiobu svih troškova unutar zajednice, pravo uvida od strane etažnih vlasnika u cjelokupnu dokumentaciju obuhvaća i sve podatke o raspodjeli utrošene toplinske energije ili vode, kao i one o nepodmirenim financijskim obvezama. Naime, naplata toplinske energije i vode je proporcionalna raspodjela prema ugovorenom ključu u kojoj netočna vrijednost za pojedini stan utječe na raspodjelu troškova za sve stanove.

Jesu li ispravno obrađeni podaci?

Europska sudska praksa je zauzela stav da etažni vlasnik, kao potrošač toplinske energije ili vode, ne mora a priori vjerovati u ispravnost raspodjele te potvrđuje tehničku činjenicu da bez pregleda individualnih podataka o potrošnji drugih stanara, korisnik ne može provjeriti jesu li svi elementi ispravno obrađeni i postoje li neke druge nepravilnosti. Upravitelji su stoga dužni obavijestiti etažne vlasnike o očitanjima na razdjelnicima drugih etažnih vlasnika ili najmoprimaca i u tom smislu ih zakon štiti. No, nisu obvezni te podatke dijeliti na svoju inicijativu, već im etažni vlasnici koji žele uvid moraju uputiti izričiti zahtjev. Traženi podaci im se prenose na prikladan način ili im se predaju na zboru etažnih vlasnika.

Važno je naglasiti da postoji opća zabrana zlouporabe prava i uznemiravanja, koja ne dozvoljava da netko s izgovorom da ostvaruje vlastita prava radi s ciljem da drugima nanese štetu. Npr. takav bi bio slučaj kada bi etažni vlasnik bez valjanog razloga, nekoliko puta zaredom, zatražio uvid u iste podatke susjeda. Upravitelj bi u takvom slučaju bio dužan odbiti zahtjev i o tome obavijestiti zainteresiranog susjeda.

Legitimnost komunikacije imena etažnih vlasnika dužnika trećim stranama

Etažni vlasnici ne odgovaraju solidarno za podmirivanje dugova prema vjerovnicima, stoga upravitelj iz fonda za redovno poslovanje zajednice etažnih vlasnika (pričuva) plaća samo onaj dio koji je pokriven uplatama redovnih platiša. Nepodmireni ostatak vjerovnik može potraživati direktno od onih koji nisu ispunili svoje obveze prema zajednici. Upravitelj je ovlašten nepodmirenim vjerovnicima, ako to oni zatraže, priopćiti podatke o etažnim vlasnicima i iznose njihovih neispunjenih obveza za izvršene radove.

Upravitelj kao osoba koja imenovana za prikupljanje doprinosa za podmirivanje troškova potrebnih za upravljanje i očuvanje zajedničkih dijelova zgrade dužan je, najkasnije u roku od šest mjeseci od kraja financijske godine u kojoj je uključen dospjeli dug, aktivirati se radi prisilne naplate istog, osim ako ga od toga nije izričito oslobodio zbor etažnih vlasnika. Na temelju stanja raspodjele troškova odobrenog na kraju poslovne godine od strane istog tijela, on može vrlo brzo od mjerodavnog suda, unatoč protivljenju zainteresiranog, dobiti odobrenje za izvršenje ovrhe. Paralelno s tim upravitelj je dužan obavijestiti zajednicu etažnih vlasnika da će ti podaci biti predati odgovarajućim trećim osobama.

Nakon stupanja na snagu GDPR-a, iz prava na transparentnost postupaka upravljanja isključena je mogućnost da se bez zakonske osnove otkrivaju podaci izvan okvira zajednice etažnih vlasnika. Radi toga na oglasnu ploču, tj. u prostorima dostupnim trećim stranama ne smiju se izvjesiti obavijesti koje se odnose na osobne podatke pojedinog etažnog vlasnika, bilo da ga označavaju kao fizičku osobu, bilo da navode njegovu osobnu imovinu. Nije dozvoljeno ni isticanje obavijesti o nepodmirenim dugovima pojedinaca ili zahtjeve vjerovnika za naplatu, stoga se ni zapisnici sa zborova zajednice ne smiju tako objavljivati.

Dopušteno je javno objavljivanje samo onih informacija opće prirode kojima je cilj upoznati etažne vlasnike s aktivnostima koje se odnose na zajedničku imovinu i zajedničke usluge. Radi toga upravitelji, negdje samoinicijativno, negdje na zahtjev vlasnika stanova, a negdje zbog zakonom nametnute obveze, uspostavljaju web stranice na kojima etažni vlasnici mogu, uz pristup pomoću lozinke, vidjeti što ih zanima, a neke dokumente mogu čak skinuti bez naplate.

Video nadzor

Europski pravnici također smatraju da je u praksi zajednica etažnih vlasnika u nekim slučajevima potrebno obratiti posebnu pažnju na postupke obrade osobnih podataka. To je posebno važno u slučaju postavljanja sustava video nadzora na zajedničkim dijelovima zgrade i u slučaju uvođenja specifičnih inovacija kao što su npr. radovi usmjereni na podizanje sigurnosti i zdravstvenog stanja zgrade, kada prije svega treba ocijeniti i njihovu opravdanost.

Dakle, sustav video nadzora zajedničkih prostora zgrade podliježe pravilima o zaštiti osobnih podataka i dopušten je samo ako ga opravdava potreba štićenja sigurnosti osoba i imovine od konkretnih opasnosti, a to podrazumijeva da su se prekršaji takve vrste već dogodili ili da se zgrada nalazi u području s visokim rizikom od kriminala i sl.. Kamere mogu snimati samo zajednička područja, a ne i privatna. Prije pokretanja bilo koje akcije mora se procijeniti utjecaj na privatnost, odnosno što se sve pod tim podrazumijeva, a tu također spada daljinsko korištenje video portafona i daljinsko otvaranje vrata te registracija pristupa zgradi. Video nadzor se ne može ugraditi bez odluke zbora suvlasnika koja je donesena s većinom koju propisuje zakon.

Upravitelj je, kao voditelj obrade podataka, obvezan poslati ili učiniti dostupnima svim suvlasnicima, stanarima, ali i svima koji pristupaju zgradi odgovarajuće informacije u svezi s GDPR-om i o zakonitosti obrade video podataka te o njihovim pravima u svezi s tim. U tu svrhu mora dati postaviti znakove koji ističu prisutnost kamera. Obveza mu je i osigurati imenovanje, u pisanoj formi, odgovornih i ovlaštenih osoba koje će fizički obrađivati video podatke te uspostaviti odgovarajuće sigurnosne mjere protiv zloupotreba, arhive papirnatih dokumenata i snimaka, praćenje pristupa zgradi u što može spadati i zapis registarskih tablica automobila.

Svaki pojedinačni etažni vlasnik, da bi zaštitio svoj posebni dio, može slobodno instalirati takvu opremu vodeći računa da pri tome ne krši prava ostalih članova zajednice. Kada se dogodi da neki od susjeda ili sam upravitelj procijeni da privatni video nadzor ipak nadilazi opseg štićenog posebnog dijela, upravitelj ima obvezu od njegovog vlasnika zatražiti kopiju tehničkog izvješća o ugradnji u kojemu moraju biti prikazana vidna polja instaliranih kamera.

Zaključak

Pravo na pristup imenu, prezimenu, adresi i OIB-u članova zajednice etažnih vlasnika (suvlasnika) kojoj pripadamo, kao i podacima koji se npr. odnose na njihovu potrošnju toplinske energije i vode imamo. Teoretski! U praksi nam to građansko pravo negiraju needucirani upravitelji i nekorektne tvrtke pa ga možemo ostvariti samo putem suda.

Naša je zemlja članica EU, stoga bi se Vlada trebala pobrinuti da se i u nas čl. 6 GDPR-a tumači na isti način kao što ga tumače u drugim članicama Unije. Svjedoci smo da često to nije tako. Gledano iz perspektive europske prakse i vlasnika stanova u višestambenim zgradama, upravitelji bi trebali biti ti koji bi vodili računa da se u zajednicama suvlasnika poštuju pravila o zaštiti privatnosti i o razmjeni podataka u skladu s GDPR-om, odnosno ZZOP-om. Iz toga slijedi i jasna potreba da se oni reformiraju na način da im se područje djelovanja proširi na opseg koji je uobičajen u drugim članicama Unije što bi uključivalo i obvezu raspodjele troškova toplinske energije i vode.

To bi tvrtkama, koje svoje usluge isporučuju preko zajedničkog mjernog mjesta, automatski izbilo iz ruke mogućnost da direktno utječu na poslove iz domene međuvlasničkih odnosa unutar zajednica suvlasnika. Naime, one sada samovoljno i proizvoljno mijenjaju parametre raspodjele (UR:UPOV) u svrhu niveliranja financijskog iznosa računa, a to mogu jer im mimo ZOV-a propis o rapodjeli toplinske energije u tom smislu daje slobodne ruke i ne obvezuje ih da svoje odluke pravdaju objektivnim tehničkim razlozima. Eventualno si kao pokriće pribavljaju pristanak tzv. predstavnika suvlasnika iz članka 375. ZOV-a, koji najčešće za to nemaju pristanak ostalih suvlasnika u obliku zakonski valjane odluke zbora. Postupajući tako s blagoslovom mjerodavnog ministarstva tiho bojkotiraju odredbe europske uredbe o energetskoj učinkovitosti, ali to je već priča za nekoliko novih članaka.

Bilo bi poželjno i s njihove strane korektno da se upravitelji i prije zakonskih promjena potrude sami ili putem svoje udruge da temeljito upoznaju europsku praksu o međuvlasničkim odnosima i poslovanju zajednica suvlasnika te kako se u tom kontekstu primjenjuje čl. 6. GDPR-a jer naša praksa prečesto pokazuje da im u svezi s tim mnoge stvari nisu jasne. Isto važi i za Agenciju za zaštitu osobnih podataka budući da se iz više njenih kontradiktornih odgovora na upite stječe dojam da ni u toj ustanovi nisu uvijek na čistu u kojoj se situaciji neki podaci mogu proslijediti, a u kojoj ne.

Agencija ne bi trebala biti tijelo koje djeluje samo pasivno, tj. samo kada joj se netko posebno obrati, već bi se trebala aktivno angažirati u javnosti da građanima i tvrtkama, putem brošura, priručnika, seminara i konferencija, predstavi djelovanje GDPR-a, odnosno ZZOP-a na pojedine situacije iz svakodnevne prakse.

*U komentarima i mišljenjima izneseni su osobni stavovi autora i ne mogu se ni pod kojim uvjetima smatrati službenim stavovima Zgradonačelnik.hr-a. Zgradonačelnik.hr ne preuzima odgovornost za sadržaj ovog teksta.