Ljudi u fokusu (ili ipak ne?) - lekcije iz Markuševca i Čučerja

Nova znanstvena studija istraživačica Anđeline Svirčić Gotovac i Jelene Zlatar Gamberožić s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ) detaljno analizira kako su se stanovnici Markuševca i Čučerja snašli u obnovi svojih domova i što možemo naučiti iz njihove borbe da se vrate "kući". Potrudili smo se sažeti najvažnije.

Kada država (ne) gradi, građani obnavljaju sami

Iako je Ministarstvo prostornog uređenja pokrenulo nekoliko modela obnove, najveći broj stanovnika u ova dva naselja odlučio se za tzv. samoobnovu. Sami su organizirali projektante, izvođače, nadzor i sve ostalo. Pomoć države i Grada Zagreba bila je, kako mnogi ističu, skromna. Financijska pomoć Grada od 50.000 kuna 2021. godine bila je značajna, ali tek kap u moru troškova koje su morali sami pokriti.

Zanimljivo je da su neki odabrali ovakav put jer je birokracija za službenu konstrukcijsku obnovu bila prespora i nejasna. Neki su, nažalost, i dalje bez rješenja. Čekajući, u kontejnerima, bez jasne komunikacije i osjećaja da ih sustav vidi i razumije.

- Obnova od potresa je u svim pogođenim područjima imala vise neuspjeha nego uspjeha i to u obnovi privatnih kuca i zgrada prvenstveno. S javnim je institucijama išlo lakše. I u Čučerju i Markuševcu nije bilo dovoljno interesa da se najteže slučajeve riješi, a tu mislim prvo na kuće s crvenom oznakom i s potrebom rušenja ili veće obnove, konstrukcijske. Zastoj u komunikaciji između institucija i građana pokazao se najvećim problemom, dugogodišnjim sad već. Osim toga i u javnosti su već poznati problemi s porastom cijena gradnje i nedostatnom građevinskom sektoru koji bi mogao učinkovito pokriti sve potrebne lokacije te ponavljanje javnih nabava koje su odužile obnovu. No o tome se u javnosti dosta već spominjalo i u tome nije najveći problem obnove od potresa u ovim i svim manjim naseljima - rekla je Svirčić Gotovac.

Za ova dva naselja važno je istaknuti da su najteži slučajevi, a slično je i u Petrinji i Glini,  kaže Svirčić Gotovac, nisu podržale institucije i oni nisu naišli na interes i zato imamo puno manje zamjenskih kuća izgrađeno nego bi bilo očekivano.

- Još danas mnogi čekaju samoobnovu ili rušenje kuće i premali je broj zamjenskih kuća izgrađen s obzirom na broj stradalih. I kako je moguće da i nakon pet godina od potresa neki još uvijek čekaju redovitiju isplatu sredstava ili je ta isplata nedovoljna ili da pojedine tvrtke započnu s građevinskim radovima i nestanu na nekoliko mjeseci te ostave nezavršene poslove  - a to su sve tegobe koje su stanovnici morali proći i uglavnom sami sa svojom obitelji. Kontrola provedbe je nedovoljna. Upravo su stoga mnogi i odustali i iselili se iz naselja pogotovo mlađi stanovnici i obitelji s djecom te prepustili obnovu starijim članovima obitelji ili za neku dalju budućnost. U demografskom smislu naselja će biti starija i opterećena depopulacijom iako su udaljena od Zagreba nepunih pola sata - istaknula Svirčić Gotovac.

Top-down pristup: kada „obnova odozgo“ ne dolazi do ljudi

Studija jasno pokazuje kako je dominantan bio "top-down" model obnove. Odluke su dolazile s vrha, bez stvarnog uključivanja ljudi koji žive s posljedicama potresa. Glasovi građana rijetko su se čuli osim kroz pritužbe i medije. Umjesto da ih se aktivno uključilo, stanovnici su često ostajali po strani, prepušteni sami sebi.

Za razliku od međunarodnih praksi koje zagovaraju "people-first" pristup i "build back better" filozofiju gdje se ljudi stavljaju u središte procesa, kod nas su zakonske i tehničke procedure imale prednost nad životnim potrebama, pokazuje studija.

Lokalna zajednica - pomoć ili simbolika?

Reakcije na ulogu lokalnih odbora bile su podijeljene. Dok neki stanovnici ističu da su im članovi Mjesnog odbora i lokalne vatrogasne postrojbe pomogli u prvim danima, dostavljali građevinski materijal i pomagali u evakuaciji, drugi ne znaju ni da su postojali.

Zanimljivo je da su upravo stariji stanovnici, koji čine većinu ispitanika, često ostajali živjeti u pomoćnim objektima, garažama ili čak improviziranim kuhinjama - samo da bi ostali "blizu svoje kuće". Za njih preseljenje nije bila opcija. Njima nije trebala samo obnova objekta, već obnova dostojanstva.

- U odnosu prema Mjesnim odborima sigurno se moglo više učiniti i dio tereta lokalne zajednice, koju i predstavljaju, podijeliti upravo s  njima i tako bi se i određeni problemi lakše čuli i lakše iskomunicirali prema institucijama. Sami MO-i nisu zadovoljni i smatraju da nisu imali gotovo nikakvu ulogu niti ih se dovoljno čuje te njihovi zahtjevi sporo dolaze do ključnih ureda i osoba - smatra Svirčić Gotovac.

Model samoobnove koji je s novim Zakonom ipak olakšao gradnju i završetak određenog broja kuća, kaže Svirčić Gotovac, nije bio dovoljan i može se poboljšavati posebno u smislu provedbe i komunikacije sa svim uključenim akterima.

- Pojedini slučajevi ne bi imali uspješan rasplet da se u njihovoj administrativnoj obradi (a znamo koliko je kompleksna ponekad) nisu angažirale ovlaštene stručne osobe, najčešće inženjeri, kojima se prepuštalo vođenje radova i komunikaciju s institucijama i izvođačima radova. Mnogi su stariji stanari istaknuli da bez njih ne bi sami mogli postići puno. Tako da model samoobnove jest donekle pomak - ističe Svirčić Gotovac.

Zamjenske kuće - za neke spas, za druge degradacija

U slučajevima gdje su kuće morale biti srušene, država je ponudila tzv. zamjenske kuće. Radi se o standardiziranim objektima određene veličine, ovisno o broju članova kućanstva. No, i tu je zadovoljstvo podijeljeno. Neki su zahvalni jer napokon imaju dom. Drugi, osobito stariji, smatraju da su dobili „premalu i hladnu“ zamjenu za kuću u kojoj su odrasli i gradili život desetljećima.

Jedan stanovnik ogorčeno kaže: „Moju kuću su srušili, a da me nisu obavijestili. Nisam uspio iznijeti ništa.“

- Mnogi su bili i nezadovoljni veličinom tipskih kuća određenih prema broju članova kućanstava koji su smatrali da su zakinuti i da su njihove stare kuće bile znatno veće i da ih se po tom pitanju trebalo više slušati i komunicirati njihove potrebe. Model tipskih veličina vrlo je kritiziran i nije očito primjeren obnovi u ruralnim i perifernim naseljima s obiteljskim kućama. Sve su to primjeri kako se s građanima moralo i moglo voditi proces obnove na drugačiji način i ne forsirati model obnove 's vrha' i centralizacijski već imati više sluha za prilagodbu različitim i ne toliko formaliziranim i tipiziranim rješenjima bez obzira na to što je to zakonski okvir. Kod elementarnih nepogoda kao što je potres mnoge se odluke mogu donositi i na nižim razinama provedbe koji mogu imati rješenje više prilagođena konkretnim slučajevima - zaključuje Svirčić Gotovac.

Obnova bez strategije = frustracija

Brojne izjave u istraživanju pokazuju koliko su procesi bili dugotrajni, neusklađeni i često nejasni. Ljudi su prijavljivali obnovu, čekali odobrenja, mijenjali modele obnove, a ponekad i sami financirali početne radove bez sigurnosti da će im išta biti refundirano. Birokratski procesi trajali su godinama, uz manjak radnika i izvođača, te često zakašnjele isplate iz državnog proračuna.

U nekim slučajevima ljudi su zbog nejasnih procedura ostajali bez prava na naknadu jer nisu imali formalne račune za već obavljene radove.

Naučene lekcije: što dalje?

Iako su Markuševec i Čučerje specifični po svojoj lokaciji i tipu stanovanja, problemi koji su u studiji dokumentirani duboko su relevantni za sve građane Hrvatske. Osobito one u seizmički aktivnim područjima.

Ako želimo graditi sigurnije i otpornije gradove:

• Stanovnici moraju biti uključeni u sve faze obnove - od planiranja do realizacije.
• Model samoobnove mora biti jasnije reguliran, s bržim isplatama i boljim informacijama.
• Zamjenske kuće moraju biti fleksibilnije, prema stvarnim potrebama kućanstava.
• Lokalna samouprava treba imati jaču i strukturiraniju ulogu u kriznom menadžmentu.
• Komunikacija između građana i institucija mora biti dvosmjerna, kontinuirana i jasna.

Obnova kuće je i obnova povjerenja

Četiri godine nakon potresa, jasno je da se zgrade mogu sagraditi, ali povjerenje građana u institucije puno se teže „obnavlja“. Ako želimo da Hrvatska postane otpornija na buduće katastrofe, moramo graditi više od zidova. Moramo graditi sustave koji slušaju, razumiju i djeluju zajedno s ljudima, a ne umjesto njih.

Ova studija nas podsjeća da obnova nije tehnički zadatak. Ona je ljudski proces.

PROČITAJTE CIJELI RAD 

Napomena: Tekst se temelji na studiji "Postpotresna obnova zagrebačkih naselja Markuševec i Čučerje" (Post-earthquake reconstruction in the Zagreb settlements Markuševec and Čučerje)" koju su izradile Anđeline Svirčić Gotovac i Jelene Zlatar Gamberožić s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ).