Tanjur hrane ili boca vina mogu riješiti (neke) susjedske nesuglasice

Stara gospođa Gunđić živi na petom katu jedne stare zgrade u centru Zagreba. Ima 85 godina i 95 kilograma. Voli dobro pojesti, a ponekad i popiti. Živi sama jer joj je muž pokojni, djeca se poudala i poženila, a i unučad je blizu tome.

Ona je onaj tip starih susjeda koje klinci redovito ne vole i žestoko izbjegavaju jer rado nateže djecu za obraze s izjavama poput – 'a di ci ti maleni' ili 'joj, kak si cladak' ili 'ajme, kak si naras'o' i ine varijacije.

U prošla vremena često se znala skupiti susjedska škvadra i imati kartenpartije do dugo u noć. No stara gospođa Gunđić ostala je bez para i suparnika.

Iako zgrada ima lift (ili kućni tramvaj – kako ga je pokojna gospođa Nedić običavala zvati), staroj gospođi Gunđić teško je izlaziti iz kuće osim ako je turska sila. Po svemu sudeći, vrlo je vjerojatno da je staroj gospođi Gunđić dosadno u životu i da je, obično osobama njene dobi omiljeni, televizijski program ne zaokuplja, pa ona često i rado telefonom zove susjede s kojekakvim primjedbama.

- Mileno, zakaj oni tak lupaju?
- Preuređuju stan. Obavijestili su sve susjede o tome.
- A koji stan?
- Onaj veliki na prvom katu?
- Ajme meni, kak je to glasno! Pa zakaj to rade?!?

Samo da napomenem da mi živimo u stanu iznad tog koji se preuređuje.

Ili situacije poput:

- Reci, mileno, zakaj se ne uredi ovo dvorište?
- Gospođo Gunđić, zbilja ne znam. Vjerojatno za to treba nofcih, a toga nema...
- A tko je taaaaakoooo ružno vidjeti odozgo...

I opet da napomenem, gospođa Gunđić živi na petom katu, ima mrenu i stalno se žali da ništa ne vidi.

Naša zgrada na vrhu ima zajedničku terasu. Do prije par godina gore su redovito bile roštiljade, to se znalo, to se radilo i svi su bili dobrodošli. Ako ne na klopu, onda na piće, ako ne ni na to, onda u ugodno društvo. No nešto se trebalo popraviti na terasi i druženja su neko vrijeme stagnirala.

Sada je opet sve u najboljem redu i roštiljade su se vratile. Prva je bila ispunjena zvonjavom mog mobitela. Stara je gospođa Gunđić imala mnogo pitanja.

- Pa zakaj roštilj delate gore?
- Jedva smo dočekali da se popravi terasa, pa tome u čast.
- Pa nikad se to nije radilo!
- Kako ne, gospođo Gunđić? Pa vi ste bili glavni gore!
- To je bilo davno... A bute zapalili nekaj! Iskre lete na sve strane! Pa koliko vas ima? Do kada bute bili gore?

Pozvali smo je da nam se pridruži. Možda prestane.

- Ne hvala, prestara sam za takva druženja.

Poslali smo joj tanjur najfinijeg mesa. Telefon nije zvonio valjda dok nije pojela.

Poslije smo saznali da je nazvala sve susjede kako bi saznala njihovo mišljenje o tom opasnom okupljanju na terasi. Ljudi su bili sretni i oduševljeni i bez problema nam se pridružili i proširili naše ugodno društvance.

Sljedeća je roštiljada započela gotovo identično. Telefon je uporno zvonio, ali ovaj put jedan tanjur najfinijeg mesa nije pomogao. Kasnije se netko dosjetio da joj pošaljemo flašu vina. I jesmo.

Ostatak popodneva bio je miran i bez nepotrebnih prekidanja zvonjavom mobitela.

Sve ostale roštiljade prošle su nesmetano.

Radi zaštite autorskog angažmana, drugi mediji/portali mogu preuzeti najviše 50 posto teksta objavljenog na ZGRADOnačelnik.hr stranicama uz navođenje poveznice na originalni tekst. Pročitajte više o uvjetima korištenja i autorskom pravima.

*U komentarima i mišljenjima izneseni su osobni stavovi autora i ne mogu se ni pod kojim uvjetima smatrati službenim stavovima Zgradonačelnik.hr-a. Zgradonačelnik.hr ne preuzima odgovornost za sadržaj ovog teksta.